7 razotkrivajućih istina o ljudima

1. Ljudi koji samo osuđuju druge nisu pravednici.

Osuđivanje često ne proizlazi iz želje za pravdom, nego iz vlastitih frustracija. Neki ljudi u ime pravde žele ograničavati druge ljude. To nije pravda, to je oholost. Oholo je dati sebi pravo uređivati drugima živote i prebacivati odgovornost s jedne grupe ljudi na drugu. Kritiziranje drugih nije uzorno ponašanje, kritiziranje pokazuje bahatost i aroganciju (osim konstruktivnih kritika u slučaju kada se one imaju pravo dijeliti). Jedno je ukazivati na iluzije i obmane, a drugo nadmeno prozivati druge.

2. Ljudi koji govore drugima kako trebaju živjeti nisu moralne vertikale.

Ljudi koji se pod izgovorom da žele pomoći drugima miješaju u tuđe živote zapravo su prepotentni. Umišljeno je smatrati sebe jedinim mjerilom po kojem drugi trebaju živjeti. Ti ljudi, da uistinu žele pomagati, pomagali bi onima koji pomoć traže (a takvih ima) umjesto da dijele neželjene savjete. Takvi ljudi ionako često žive u laži i samo se pretvaraju da je sve super u njihovim životima. Samodopadni djelitelji neželjenih savjeta ne shvaćaju da postoje ljudi s drugačijim uvjerenjima, karakterom i ciljevima.

3. Ljudi koji prevare druge nisu inteligentni.

Postići cilj manipulacijom ne znači biti inteligentan, nego naići ili na naivne ili na sebi slične osobe. Neke osobe će podržavati tuđu manipulativnost jer su i same takve, stoga podupiru prevarante radije nego mudre ljude. Proračunatost nije mudrost. Snažni, pametni i mudri ljudi do cilja ne dolaze gazeći druge.

4. Poslušni ljudi nisu bolje odgojeni od buntovnika.

Slijepi poslušnici su ili osobe bez stava i samopoštovanja ili interesni ljudi. Nijedno od toga nije dobrota. Dobri ljudi slijede svoje principe, ne ulizuju se i poštuju druge. Ulizivanje je jedan od najvećih oblika nepoštovanja prema drugima, a prihvaćanje tuđeg ulizivanja je oblik nepoštovanja prema samom sebi. Ljudi koji nemaju vlastito mišljenje nisu dobro odgojeni. Dobar odgoj podrazumijeva karakter i upotrebljavanje mozga.

5. Ljudi koji pristaju na manje od onoga što zaslužuju nisu skromni.

Biti skroman znači ne uzvisiti se u dobru i biti skroman znači biti zahvalan na svemu što se dobije od drugih, a što oni nisu bili dužni pokloniti. Pristajati na tuđe mrvice onda kada se zaslužuje više znači podcijeniti se.

6. Ljudi koji omalovažavaju druge nemaju samopouzanje.

Neki ljudi glumom pokušavaju sakriti svoju nesigurnost. Iz ponašanja, a ne stava, se sve vidi. Oni koji moraju umanjiti drugoga da bi se bolje osjećali su oni koji ne vjeruju da vrijede toliko da uvažavajući druge zadržavaju svoju vrijednost.

7. Ljudi koji dopuštaju emocionalne manipulacije nemaju „bolju dušu“.

Padati na emocionalne ucjene znači ne vidjeti širu sliku. Ima ljudi koji pristaju nositi svačije terete tješeći se da ih to čini boljim ljudima. To je zamka ega. Uz to, takav tip ljudi često optužuje sretne i ostvarene ljude za nedostatak empatije, iako zapravo oni nemaju istinsku empatiju i razumijevanje za tuđa prava. Neki ljudi ne znaju odbaciti tj. transformirati osjećaj krivnje koji im se nameće pa pristaju preuzeti tuđu odgovornost. To ih ne čini boljim osobama, već ih drži u stanju nesvijesti i blokira njihov put ka samorealizaciji.